Janko Dimnjaković rođen je 1947. u Zagrebu, gdje je završio Klasičnu gimnaziju i Medicinski fakultet. Preminuo je u Zagrebu 25. kolovoza 2023. godine. Dugogodišnji liječnik, specijalist internist u Samoboru.

Književnim radom (poezija) počeo se baviti intenzivnije od 1973.  Prve pjesme objavljene su mu u Republici 1985., a rane pjesme sabrane su u samostalnoj zbirci Trg slobodnih strijelaca (Zagreb 1990.) Od 1991. do 1993. nastaju ratne pjesme, mračnijeg ugođaja, pod skupnim nazivom Personae et latinitates, kasnije objavljene u Mogućnostima, a 1993.-2000. vedrija poezija, sabrana u ciklusima Rasuti teret i Pjesme poajatolašku. Devedesetih godina piše pretežno eseje, među kojima treba spomenuti Bijelo i crno uKolu 1992. (paralela Nedjeljka Fabrija i Ivana Aralice) i Razgovor o hrvatskoj književnosti u Republici 1997. (hrvatska književnost od Marulića do danas kroz razgovor dvaju prijatelja). Nakon 2000. piše pretežno prozu – kraći roman Jurski krš, nastao kao vedri kontrapunkt Jurskom parku, objavljen u Samoboru 2011.  te zbirka kratkih priča Razbojnici su ustali još ranije (naklada Samoborskog ogranka MH, Samobor 2014.)  Kratke priče objavljene su i u brojnim našim uglednim časopisima. Zbirka poezije Aleja slobodnih strijelaca(Samobor 2011.) sabire poeziju nastalu od 1973. do 2000. godine. Od 2008. piše i haiku-poeziju, za koju je nagrađivan i u inozemstvu (Associazione Italiana Haiku u Pordenoneu, 3. nagrada 2013; Premio mondiale Capoliveri – Elba, 1. nagrada. Memoarska proza Retrovizor objavljena mu je u izdanju Ogranka Matice hrvatske u Samoboru 2021. godine. Neka mu je lahka hrvatska zemlja!